Kada tišina postane bol

“Bila je tiha – prava žena”…Čuh ovu rečenicu od jedne osobe preko puta druge, koja je slučajno sjedila do mene. Shvatih da komentarišu nedavnu smrt majke jednog od njih.
A onda čuh da je ta “TIHA I PRAVA” žena prvi put obolila sa trideset i nešto… I onda su krenuli nabrajati godine, a sa njima i dijagnoze koje je moja svijest dalje odbijala da percipira…Shvatih samo da je ta zadnja, fatalna dijagnoza na mozgu, ustanovljenja kada je imala sedamdeset i nešto godina…
Četrdeset godina je bila prava žena. I samo usput – bolesna.
Ne, nisam od onih koje misle da je biti TIH pogrešno, a biti GLASAN jedino ispravno. Ne glasam za buku, jer znam da je to druga krajnost a isti “paravan” za frustracije i slične nemoći. Odbijam vještački egocentrizam i bahatost, posebnu onu koja ugrožava drugog i drugačijeg.
Da, vjerujem da je “biti tih” u redu, ali SAMO KADA TA TIŠINA DOLAZI IZ MIRA SA SOBOM I U SEBI. Onda kada taj mir ustvari znači nemanje potrebe za dokazivanjem drugima ili za galamom zbog prikrivanja vlastitih slabosti. Tada tišina pokazuje stanje zadovoljstva, ispunjenosti, oprosta i svjesti da se sve dešava za naše najveće dobro. To je stanje balansa, stanje NADsvijesti. Ono što nas približava božanskoj mudrosti i spokoju.
Međutim, postoji i ova druga – BOLNA TIŠINA. Ona koja nastaje kada smo prigušeni spolja ili kada sami sebe gušimo, nametnutim osjećajem krivice, straha, nekorisnih misli i uvjerenja…TADA TIŠINA POSTAJE NOŽ KOJI VAS SJEČE IZNUTRA, POSTEPENO, SVE DO POTPUNOG UNIŠTENJA. I tada svaki rez mijenja tkivo vašeg bića, degeneriše vaše ćelije u bolest i u razne disbalanse i promjene, od hormonskih pa sve do malignih…
I svi to znamo jer sve se to dešava dok nas naša podsvijest uporno upozorava da smo na pogrešnom putu – bilo lošim osjećajem u stomaku ili u grudima, bolom, grčom… Naša podsvijest nas zove a na kraju se uvijek plati cijena toga što je nismo htjeli čuti. Upravo to se zove – bolest.
Naše tijelo nepogrješivo zna šta je za nas dobro a šta ne. Jedini način na koji naša naša podsvijest komunicira sa nama (a ona zna mnogo više nego sama svijest) je upravo kroz tijelo.
Zato svaki put zastanite kada vas upozori i osvijestite gdje ste ispali iz balansa, gdje ne živite svoju istinu… To je vaš unutrašnji kompas koji vas upozorava da ste nešto pogrešno “zapakovali”, da to što mislite uopšte nije istina, da to niste vi, da vam to ne treba! ZASTANITE I ODBACITE LAŽNE MISLI, IZMIŠLJENE I ISKONSTRUISANE STRAHOVE I SAMOSABOTAŽE… Dok ne postane kasno i dok one u potpunosti ne zaustave vas…Ili dok vas ne parališu i ostave u tom začaranom krugu kobne “tišine”. A vi postanete dobri svima, samo ne sebi.
Izbor je uvijek i samo VAŠ.

Od srca,
Marina