Negdje usred velikog i raskošnog Livanjskog polja, naišla sam na jednu brzu vodu, koja se u ogromnim količinama skuplja od istopljenog snijega sa okolnih brda… Jaka i veličanstvena, usred ničega, između sivih kuća bez krova, usred presumorne tišine i težine besmisla.
Ova voda se tu nije zaustavljala. Ona ne pristaje da stane i ostane samo još jedna ustajala močvara…
Svom svojom snagom sliva se ispod stijena, ponire i nestaje, da bi negdje, sa druge strane planine (kako su mi kasnije rekli) u potpuno novom svijetu izašla kao veličanstvena rijeka, bistra i oštra, koja dalje sama bira svoj novi tok i neki novi život.
I u Livnu i u Grahovu upoznala sam veličanstvene, jake žene koje su tokom mojih treninga prepoznale svoje snage i potencijale da idu dalje i budu i imaju ono što im pripada.
Ali i u Livnu i u Grahovu, bile su po jedna Jasna i jedna Rajka koje su bile izričite i glasne u izjavama da “tako ne ide“, da je realnost okrutna, da ne može bolje… Umorne i od brda i od sivila i od stijena i od nepravdi trnovitog i teškog puta, bile su spremne i da se „posvađaju“ sa mnom i da napuste trening.
I ja sam ih pustila.
Ali nisu otišle.
Na kraju dana su mi zahvaljivale, jedna stidljivim osmijehom, a druga glasno, sa suzama u očima.
Jer duboko u sebi i one su čule moja pitanja, iako su svjesno odbijale da ih čuju. Jer onaj glas iznutra, glas naše duše, našeg pravog JA, ne možemo ugušiti, ma koliko se trudile i tražile izgovore i krivce.
Jer nemoguće je ne čuti svoju dušu!
Zato što znamo DA JE UVIJEK DO NAS, iako je upravo to teško, a nekada i najteže prihvatiti.
Da, suočiti se sa svojim izgovorima traži našu HRABROST!
Ali mi tu hrabrost IMAMO. Ona je u našoj prirodi, nosimo je u sebi. Upravo u našoj jedinstvenosti je i moć i sloboda izbora.
I kao onaj potok sa početka priče – svi mi možemo, samo svojom snagom probiti i stijene ako treba, a onda izabrati svoje sunce i zablistati ljepotom vlastite, izvorne snage! Samo kada ODLUČIMO!
Kada odlučimo da čujemo SEBE!
