Nermina kroz NLPOd preživljavanja do svjesnog života

Godinama sam mislila da su događaji oblikovali moj život. Danas znam da su ga mnogo više oblikovala uvjerenja koja sam o sebi nosila. Ovo nije knjiga o mom životu. Ovo je knjiga o tome kako sam, kroz NLP, počela mijenjati priče koje sam godinama pričala sama sebi. Često mi nosimo na svojim leđima previše. Funkcionišemo, ali se iznutra osjećamo kao da tonemo. Naučile smo biti jake, ali smo usput zaboravile kako biti nježne prema sebi. Moja priča nije priča o savršenom životu. Nije ni priča o spektakularnoj transformaciji preko noći. To je priča o malim, tihim pomacima koji su, s vremenom, promijenili sve. U svakom poglavlju pronaći ćeš poneki NLP alat koji je meni pomogao da drugačije pogledam sebe, svoje misli i situacije kroz koje sam prolazila. Možda će neki od njih pomoći i tebi. Ako se u nekoj od ovih priča pronađeš, možda ćeš poželjeti napisati i svoju. Čitaj polako. I dopusti sebi da te poneka stranica zaustavi.

Nermina

Nije najteže promijeniti život. Najteže je prestati vjerovati u priču koju si godinama pričala o sebi.

Bio je rat. 1993. godina. Živjeli smo od znaka za uzbunu do znaka za prestanak opasnosti. Kada bi granate utihnule, izlazili bismo napolje da barem na kratko budemo djeca. Imala sam trinaest godina. Bilo je proljeće. Hrane nije bilo mnogo. Jeli smo ono što bismo dobili u Merhametu. Ni odjeće nije bilo. Nosila sam iznošenu odjeću starije sestre i brata, a ponekad nešto što je stiglo u humanitarnoj pomoći. Neka djeca, negdje u svijetu, pakovala su odjeću za nepoznatu djecu u Bosni. Osim što sam bila djevojčica, bila sam i sestra koja je, ne svojim izborom, polako preuzimala brigu o mlađoj sestri. Dok su se sva druga djeca igrala, ja sam morala čuvati mlađu sestru i brinuti se o njoj. Kada dijete prerano preuzme odgovornost, ono često nauči biti potrebno svima, a zaboravi da smije biti samo dijete. Tek mnogo godina kasnije, shvatila sam da nisam izgubila samo dio djetinjstva. Izgubila sam i osjećaj da imam pravo tražiti pomoć.

Naučila sam pomagati drugima. Nisam naučila tražiti pomoć kada je meni bila potrebna.

Kao i svaka djevojčica mojih godina, i ja sam željela ono što tada nisam mogla imati. Lijepu majicu, suknju, patike koje nisu već bile nečije… Ali rat nije mario za želje jedne djevojčice. Tih dana gotovo svaka djevojčica iz mog društva imala je spomenar. Bio je to naš mali svijet. U njemu nije bilo granata, nestašice, ni straha. Bilo je samo dječjih odgovora, crteža i poruka koje smo čitale iznova i iznova. Jednog dana svoj trag u mom spomenaru ostavio je i jedan dječak. Bio je nekoliko godina stariji od mene. Djevojčice su ga primjećivale. Možda zato što je dolazio iz porodice kojoj rat nije uzeo baš sve. Uvijek je bio uredan. Imao je lijepu odjeću i patike koje su meni tada izgledale kao nešto nedostižno. Kada mi je vratio spomenar, jedva sam čekala da ga otvorim. Prelistala sam stranice i pronašla posljednje pitanje. „Šta misliš o vlasniku leksikona?" Pogled mi se zaustavio na odgovoru. „Ružna." Samo jedna riječ. Pet slova.

A meni se učinilo kao da je neko u tih pet slova opisao cijelu mene. Sjećam se da sam sjela na stepenice ispred kuće. Spustila sam pogled prema sebi. Na meni je bio stari lila šorc koji odavno više nije bio lila. Boja je izblijedjela, baš kao i platno. Bijela majica bila je najmanje dva broja veća. Pogled mi je pao na noge. Počele su rasti prve dlačice. Tada su mi izgledale strašno. Suza je pala na izblijedjeli šorc. Pa još jedna. I još jedna. Ne znam koliko sam dugo sjedila. Sjećam se samo jedne misli koja me tada potpuno obuzela. [U tom trenutku osjećala sam duboku beznadežnost i želju da bol prestane.] Danas, kada se vratim toj djevojčici, najviše me zaboli to što joj niko nije rekao da nije problem u toj jednoj riječi. Problem je bio što joj je povjerovala. Danas znam da dječak koji je napisao tu riječ nije odredio moju vrijednost. Ali ja jesam. Godinama sam tu jednu riječ nosila sa sobom. Nije više bila napisana u spomenaru. Bila je napisana u mom načinu razmišljanja. Kad bih se pogledala u ogledalo. Kad bih se upoređivala s drugim djevojkama. Kad bih pomislila da nisam dovoljno lijepa.

Uvijek je negdje u pozadini stajala ista riječ. Tek mnogo godina kasnije, kroz NLP, shvatila sam nešto što mi je promijenilo život. Ne određuju nas riječi koje nam drugi izgovore. Određuju nas riječi kojima mi odlučimo povjerovati.

Šta su ograničavajuća uvjerenja?

U NLP-u ograničavajuća uvjerenja su misli koje o sebi prihvatimo kao istinu, iako ih nikada nismo provjerili. Najčešće nastanu u djetinjstvu ili u trenucima kada smo posebno ranjivi. Ponekad ih izgovori roditelj. Ponekad nastavnik. Ponekad prijatelj. A ponekad potpuno nepoznata osoba. Nije problem u tome što ih neko izgovori. Problem nastaje onda kada ih prihvatimo kao dio svog identiteta. Godinama sam mislila da me boli riječ „ružna". Danas znam da me nikada nije boljela sama riječ. Boljelo me značenje koje sam joj dala.

Možda je kod tebe bila druga riječ. Možda „previše osjetljiva". Možda „ne znaš šta hoćeš". Možda „nisi dovoljno pametna". Možda „ti to ne možeš". Svaka od nas nosi svoju verziju te iste rane.

Svaki gubitak koji nisi oplakala čeka te — ne da te dotuče, nego da te oslobodi.

Postoje trenuci koji dijele život na „prije" i „poslije". Ne najavljuju se. Ne pitaju te jesi li spremna. Jednostavno dođu — i poslije njih, sve je drugačije. Moj „prije" i „poslije" imao je ime. Zvala se Ema. Bila sam žena koja je, uprkos svemu što je nosila iz djetinjstva, pronašla put do ljubavi, do porodice, do malog mira koji smo izgradili u svom stanu, na svom spratu. A onda se desilo ono što nijedna majka ne treba ni pomisliti: moja djevojčica, moja najduže željena sreća, živjela je svega dvadeset i pet dana.

25 dana sreće.

A onda…

Moja Ema je umrla.

Ono što je uslijedilo bilo je nešto što mnoge žene poznaju, čak i ako nisu doživjele ovako težak gubitak, a to je bježanje u aktivnost. Od certifikata do certifikata, od edukacije do edukacije… Certifikat za samostalnog računovođu. Certifikat za članove nadzornog odbora i uprava privrednih društva s učešćem državnog kapitala. Javni ispit. Službenik za javne nabavke. Specijalista za plate i druga primanja zaposlenih. Desetine seminara iz računovodstva. Desetine seminara iz javnih nabavki. Svaki novi papir na zidu bio je pokušaj da dokažem sebi, ili nekom nevidljivom sudcu da vrijedim. Da sam nešto. Da nisam samo žena kojoj je kćerka umrla. Žena koja nije mogla sačuvati jedan mali život, malo biće koje je voljela i željela više od sebe.

Poslije dobivam dva sina. Volim ih najviše na svijetu. Ali uz ljubav nije došla sreća. Došao je samo strah. Strah da ih ne izgubim. Strah koji ti nikada više ne dozvoli da budeš potpuno prisutna u radosti, jer u pozadini nešto uvijek šapuće: „Znaš kako može da se završi…"

Zašto bježimo u aktivnost?

Kad doživimo gubitak ili bol koji ne možemo podnijeti, naš um traži izlaz. Jedan od najčešćih je prekomjerna aktivnost — učenje, rad, postignuća. Na površini izgleda produktivno. Iznutra je samo zaobilaznica oko bola.

U psihologiji ovo zovu izbjegavajućim suočavanjem. U NLP- u gledamo na to kao na „strategiju preživljavanja" — nešto što nam je jednom pomoglo, ali je s vremenom postalo zatvor. Certifikati mogu biti dokaz tvoje vrijednosti. Ali tvoja vrijednost postoji i bez ikakvih certifikata.

Možda ti nisi izgubila dijete. Ali možda si izgubila nešto što si duboko željela. Vezu. Posao. Osobu u kojoj si vidjela budućnost. Verziju sebe u koju si vjerovala. Gubitak ne mora biti spektakularan da bi bio stvaran. Svaki gubitak zaslužuje da bude priznat — od tebe, za početak.

Funkcionisati nije dovoljno. Zaslužuješ da živiš — a ne samo da preživljavaš.

Postoji jedna vrsta žena koja prolazi kroz previše, a da je niko ne primijeti. Zato što obavlja sve. Zato što se ne žali. Zato što na pitanje „kako si?" uvijek odgovori „dobro" ili „guram nekako". Ta žena sam bila ja. I možda si — barem ponekad — i ti. Godinama sam bila funkcionalna. Odlazila na posao. Brinula o djeci. Plaćala račune. Pratila konkurse. Gurala dalje. Iznutra, moje tijelo je slalo signale koje sam ignorisala: srce mi je radilo nepravilno, s preskocima, kao da i ono ne zna kojim ritmom treba da nastavi. Izgubila sam oba roditelja u kratkom roku — majku od karcinoma, potom i oca. Svaki odlazak bio je novi teret na već preopterećenim ramenima. A ipak sam nastavila ići naprijed, jer šta bi bila alternativa? Stati nije bila opcija. Posao koji sam voljela — mjesto „pomoćnika direktora za ekonomske poslove“, pozicija koja mi je dala osjećaj smisla i kompetentnosti — napustila sam zbog preopterećenosti problemima i odlukama za koje sam odgovarala, a koje nisam donosila. Prešla sam u novu firmu i postala „stručni saradnik treće kategorije".

Kad izgubimo poziciju, često mislimo da smo izgubile sebe.

Jednu godinu sam plakala. Ne uvijek naglas. Ne uvijek vidljivo. Ali svakodnevno, u tišini svog unutrašnjeg prostora, žalila sam za onom verzijom sebe za koju sam mislila da sam bila ja. Jednog jutra, dovezla sam se na posao. Sjedila sam u autu i nisam mogla izaći. Gledala sam u šoferšajbu i skupljala snagu da izađem iz auta. Mislila sam da ne mogu dalje.

Koliko god ovo zvučalo bolno — i jest bolno — ovaj period je bio i neophodan. Jer ponekad nam je potrebno da se sve raspadne da bismo konačno pogledali šta smo gradili i je li to uopšte bila naša zgrada.

Identitet i vanjske uloge

U NLP-u razlikujemo identitet od uloge. Uloga je ono što radiš — posao, titula, funkcija. Identitet je ono što jesi — vrijednosti, uvjerenja, unutrašnje stanje. Problem nastaje kada identitet poistovjetimo s ulogom. Tada svaki vanjski gubitak — posla, veze, titule — doživljavamo kao gubitak sebe. Tvoja vrijednost ne stanuje u tituli na vizitki. Stanuje u tebi — i jedino ti možeš odlučiti koliko prostora da joj daš.

Ako se prepoznaješ u ovim riječima — ako si žena koja funkcioniše, ali se iznutra pita jesam li dobro — znaj ovo: funkcionisanje nije isti pojam kao i življenje. Možeš biti zaposlena, uredna, prisutna — i pritom potpuno odsutna od sebe.

Ne trebaš vidjeti cijelo stepenište. Samo napravi prvi korak.

Prekretnica rijetko izgleda dramatično. U filmovima je uvijek neka velika scena, suza uz muziku, trenutak koji se pamti. U životu je obično — srijeda. Ili utorak. Neki sasvim obični dan u kome shvatiš da više ne možeš ovako. Ne možeš jer ne želiš. Moje „dosta" nije bilo glasno. Bila sam iscrpljena na način koji se nije mogao nadoknaditi snom ili hranom. Tijelo mi je slalo signale koji su postajali sve glasniji. I nešto u meni je konačno reklo: Moram nešto učiniti. Počela sam istraživati. Krenula sam s fizičkom aktivnošću — i to je pomoglo. Potom edukacije. Radionice. Čitanje. I onda sam naišla na NLP. Nisam odmah povjerovala. Bila sam skeptična — kao i mnoge žene koje su već vidjele previše da bi brzo prihvatile nešto novo. Ali nastavila sam.

I u tome je bila cijela ta revolucija: u odluci da nastavim, čak i bez garancije.

Možda si i ti na ovoj tački. Možda već znaš da nešto mora da se promijeni, ali ne znaš odakle početi. Možda si isprobala

razne stvari i ništa nije „kliknulo". Možda si umorna od pokušavanja. Znam taj osjećaj. I kažem ti ono što sam tada željela čuti: ne trebaš biti sigurna u ishod. Trebaš samo biti sigurna u sljedeći korak. Samo jedan.

„Umjesto zašto — pitaj se kako"

Jedan od temeljnih principa NLP-a je promjena pitanja koje postavljamo sebi. Pitanje „Zašto mi se ovo dešava?" drži nas zaglavljenima u problemu. Pitanje „Kako da iz ovoga izađem?" okreće nas prema rješenju. Ovo zvuči jednostavno — i jest jednostavno, jer promjena jedne jedine riječi u pitanju koje sebi postavljaš može promijeniti cijeli smjer tvog razmišljanja. Gdje god da si sada — umjesto „Zašto ja?" pitaj se „Šta sada mogu?"

Nisi pokvarena. Nisi ni nedovršena. Samo još nisi otkrila sve alate koje nosiš.

Postoje alati koji te popravljaju. I postoje alati koji te pomažu da pronađeš ono što nikada nije ni bilo pokvareno. NLP je za mene bio ovo drugo. Neurolingvističko programiranje nije magija. Nije ni terapija u klasičnom smislu. To je skup tehnika i principa koji nam pomažu da shvatimo kako razmišljamo, kako se osjećamo i kako komuniciramo — sa drugima, ali i sa sobom. Meni je, konkretno, NLP pomogao u nekoliko ključnih oblasti: Naučila sam kako da pristupim djevojčici u sebi — onoj maloj Nermini koja je povjerovala da je ružna — i da joj dam ono što joj je tada nedostajalo: razumijevanje, zaštitu i ljubav. Ovo zvuči apstraktno dok to ne uradiš. Kada uradiš, osjećaš pomak koji je sasvim konkretan i fizički. Naučila sam da vožnju na posao od Konjica do Sarajeva sada gledam drugačije. Nekada mi je predstavljala gubitak 10 do 12 sati sedmično. Sada je ta vožnja postala moje vrijeme — vrijeme za mene, moj rast, učenje, podcaste, muziku, tišinu i misli. Ista vožnja, isti put ali potpuno drugačiji doživljaj.

Promijenjeno se samo ono što sam sebi govorila o njoj. Put je ostao isti. Promijenila sam se ja. Naučila sam da modelujem. U NLP-u, modelovanje znači posmatranje nekoga ko posjeduje kvalitet koji ti želiš — i učenje kako da taj kvalitet preuzmeš u svoje ponašanje. Ne da postaneš ta osoba. Da naučiš ono što ta osoba zna i na koji način to živi.

Šta može učiniti jedna osoba — sve druge to mogu naučiti.

Ono što me je najviše iznenadilo u NLP-u nije bila neka konkretna tehnika. Bio je to osjećaj da po prvi put imam razgovor sa sobom u kome ja postavljam pitanja — i u kome moji odgovori nešto znače.

Kada promijeniš ugao gledanja, ne mijenja se samo slika — mijenja se sve što osjećaš prema njoj.

Transformacija ne dolazi u obliku munje. Dolazi u obliku malog, tihog pomaka koji jednog dana primijetiš — i shvatiš da se nešto promijenilo, a da nisi ni znala kad. Promijenila sam percepciju. Po prvi put sam počela gledati situacije iz ugla drugih ljudi — ne da bih opravdala ono što me je povrijedilo, nego da bih razumjela. I shvatila sam nešto što me je oslobodilo: mnogi postupci koji su me boljeli nisu bili usmjereni protiv mene. Bili su usmjereni ka njima samima. Ka njihovim strahovima, nesigurnostima, potrebama. Ni ja ni ti nismo centar tuđih priča. Svako od nas živi svoju — i iz te svoje priče djeluje. Razumjela sam i svoju mamu. Godinama sam nosila otpor prema načinu na koji me je odgajala — jer me je naučila da budem jaka, ali nije me naučila da budem meka prema sebi. Kada sam kroz NLP pogledala na njen život — njenu primarnu porodicu, njen brak, njena ograničenja — razumjela sam da je ona radila iz onoga što je znala. Nije imala bolje alate. I oprostila sam joj. Sebi sam oprostila još brže.

Promijenila sam se ne zato što sam postala neka druga žena. Promijenila sam se jer sam se konačno vratila sebi.

Oslobodila sam se i ograničavajuće panike u vožnji — tehnikama koje smo radili na NLP treningu. I onog uvjerenja da se na starom poslu namjerno loše postupalo prema meni — shvatila sam da je novoizabrani direktor bio sam nesiguran u svoju poziciju. Nije me proganjao. Borio se sa sobom. Nije to značilo da su te situacije bile bezazlene. Značilo je da sam prestala nositi teret koji nije bio moj.

NLP nije promijenio prošlost. Promijenio je osobu koja danas gleda na nju.

NLP nije vratio moju Emu. Nije vratio moje roditelje. Nije promijenio moje djetinjstvo ni onu rečenicu iz spomenara / leksikona. Promijenio je osobu koja danas gleda na sve to. I to je, zapravo, jedino što ikada možemo promijeniti.

Danas više nisam djevojčica koja vjeruje da je ružna. Danas sam žena koja zna svoju vrijednost. Ne zato što sam prestala padati, nego zato što sam prestala sumnjati da mogu ustati.

Otkrila sam o sebi ono što je uvijek bilo tu, samo zatrpano ispod slojeva tuđih definicija i vlastitih strahova. Otkrila sam da sam:

Moja priča nije priča o gubitku. Moja priča je priča o hrabrosti.

I tvoja je, vjerujem, ista. Možda i ti nosiš priču o gubitku. Možda o razočarenju. Možda o nečemu što ti je oduzeto prerano. I možda u toj priči još uvijek ne vidiš hrabrost koja je u njoj — jer si previše blizu, previše umorna, previše unutra. Ali ona je tu. U svakom jutru kada si ustala kad nisi mogla. U svakom „idem dalje" kada si htjela stati. U svakom novom početku koji si napravila, tiho i bez aplauza.

Hvala ti što si čitala. Hvala što si ostala do posljednje stranice.

Tvoja priča nije gotova. Upravo se nastavlja.

— Nermina